Filip, dječak bez imena, Anto Gardaš

Anto Gardaš

Anto Gadraš hrvatski je književnik rođen 21. svibnja 1938. Pisao je romane, bajke, priče, pjesme i igrokaze, a među njegovim pjesništvom se ističu samostalne zbirke haiku poezije.  Prvu pjesmu "Pod kestenom" objavio je kao gimnazijalac 1958. godine u zagrebačkom srednjoškolskom časopisu "Polet". Otada surađuje u mnogim književnim listovima, časopisima, novinama, radiju i televiziji. Pisao je poeziju i prozu za djecu i odrasle: pjesme, haiku-pjesme, romane, novele, pripovijetke, bajke, igrokaze, radioigre za djecu, kazališne predstave... Prvu pjesmu za djecu objavio je 1968. u osječkim novinama "Mala štampa". Roman "Duh u močvari" i "Priče iz Kopačkog rita" tematski su vezane za Kopački rit u Baranji. Umro je 10. lipnja 2004. godine u Osijeku. Njemu u čast se zove književna nagrada za najbolji roman ili zbirku pripovijedaka za djecu i mladež objavljena na hrvatskom književnom jeziku, nagrada "Anto Gardaš".

Vrsta djela: 

• roman

Mjesto radnje: 

• Zagreb, Krapanj, Zlarin, Betina

Vrijeme radnje: 

• 1974. i 1984. godine

Likovi: 

• Filip, teta Lela, Krco, Dugački D., Kratki Perica, Šmituc, Akonkagva, ravnateljica doma, Krmpotić, Medvidović

Kratki sadržaj:

Radnja romana započinje na zagrebačkom željezničkom kolodvoru na kojemu pratimo dječaka Filipa koji je ime dobio po osobi koja ga je pronašla: Ime: Filip, po vozaču kola hitne pomoći, Filipu Drvodjeliću, koji je dijete dopremio u bolnicu,34 a prezime Prugović prema mjestu pronalaska: Prezime: Prugović, po mjestu nalaza djeteta . Kao i ostala djeca, Filip je dječak koji je sklon nestašlucima (noćni pothvat), ali i pun veselja, iskrenog prijateljstva i sl. Ali kod njega je istaknut problem koji dominira u njegovom životu, a to je pronalazak svoga podrijetla i obitelji. Uz pomoć prijatelja dolazi i do te, njemu iznimno važne informacije. Saznavši način na koji je pronađen, u Filipu se javlja veliki broj pitanja kojima bi se otkrile sve njegove nedoumice. Nakon toga saznanja, Filip svaki događaj ili potez, njemu nadređenih, u sebi preispituje misleći da će tako doći do odgovora na svoja pitanja. Kroz lik Filipa, Gardaš prikazuje izrazito vrhunsko oblikovanje lika koji izrazito osjećajno proživljava sve događaje s kojima se susreće, ali i događaje koje proživljavaju njegovi prijatelji. Takav primjer imamo s djevojčicom Majom koja je kao dijete pronađena u kanti za smeće. To saznanje Filipa kroz cijelo djelo proganja jer si nije mogao objasniti takvo djelovanje nekoga čovjeka. Srce mu se stezalo svaki puta kada bi pomislio na to saznanje jer nikako nije mogao prihvatiti kako je netko imao srca dijete ostaviti u kanti za smeće. U romanu pratimo i one najosjetljivije točke djetetova razvoja, a to su prvenstveno psihička promišljanja koja su u velikoj većini sazdana u liku Filipa Prugovića, a kasnije Ivana Vidovića. Saznavši svoj identitet, na kraju romana, dječak postaje pripadnikom normalne i neodbačene djece.

Analiza likova:

Filip

“Visok je i mršav, blijeda lica i duge svijetle kose. Ne baš jako duge. Začešljao ju je na stranu, preko lijevog uha. Na sebi ima kockastu košulju, vjetrovku i farmerice. Obuća mu je malo iznošena, kao, uostalom i odjeća, ali, sve u svemu, pristojno je odjeven”. Nije tipičan junak, iako je  glavni lik. On nije taj koji vodi radnju, koji poduzima akciju, koji smišlja šale. U sebi nosi veliku dobrotu; on nepoznatoj ženi ponese teške kovčege na željezničkom kolodvoru, teti Leli pomaže skupljati prazne boce po plaži. No, zna i uzvratiti kada je ljut i kada doživljava nepravdu. Nadimak mu je Kondor, a dobio ga je kada je rekao da je to najviši vrh u Južnoj Americi. On je i stvaran lik, a autor ga je upoznao 1984. godine, dok mu je majka još ležala u bolnici, a tada ga je nazvao njegov prijatelj i ispričao mu jednu lijepu priču – priču o Filipovom životu i obitelji. Filip je dobro odgojen, iako je dugo živio bez svoje majke, u zagrebačkom Domu. On je naučio cijeniti svaku sitnicu, a uvijek je bio voljan dati ono što ima onome kojemu je najpotrebnije. Možemo ga osloviti sa ‘dobra duša’. On je i romantik; sav svoj novac potrošio je na Majin poklon, a svoju strpljivost i dobrotu osim njoj, i mnogim drugima je darivao. Također, voli svoje prijatelje i neda da ih se omalovažava, koliko god bio blizak s njima. Tijekom radnje ističe želju da postane jednoga dana pomorac, on i njegov prijatelj Krco. A, Tako je i bilo. Njegovo pravo ime, koje mu je majka, teta Lela, nadjenula, je Ivan Vidović.

Teta Lela

Žena koja radi kao pomoćnica i kuharica u mjestu kraj Šibenika. Doživjela je veliku nesreću u vlaku i tada gubi pamćenje i sjećanje o svemu nakon tog događaja. Kao i Filip, ona je osjećajna i puna ljubavi, sva je djeca iz Doma vole, poštuju i cijene. Puna je empatije i svakom se djetetu obraća kao svome vlastitom. Pred kraj djela, pripovjedač uvodi čitatelje u priču u kojoj je Lela zapravo prava Filipova majka s kojom je putovao u vlaku koji je doživio nesreću kada je Filip imao dvije godine. Gospođi Gizeli ili teti Leli je oko trideset i pet godina, svijete je kose i puti i uvijek nasmiješena. Dakle, dok je radila u odmaralištu, oslovljavali su je imenom Gizela Vukić, no djeca su je zvala nadimkom teta Lela. U vremenu kada su djeca iz Zagreba posjetila odmaralište u kojemu je ona radila, najviše se zbližila s Filipom prema kojemu je već od početka pokazala majčinske nagone, posebice kada se on utopio spašavajući svoje prijateljice. No, ni on se nije drugačije odnosio prema njoj – uzvraćao joj je toplim gestama. Kada je doživjela nesreću, tj. pala pod vlak, njoj se vraća svo prijašnje sjećanje i gubi znakove amnezije i izjavljuje svaki detalj o svome sinu Filipu, svoju prisutnost u vlaku koji je doživio nesreću. Graditelj mosta iz Budimpešte, Adam Clarc, glavni je pokretač otkrivenja ovog ‘misterija’ i identiteta, a također je i poveznica kojom sve biva otkriveno kada teta Lela u razdoblju kome izgovara njegovo ime.