Priče iz davnine, Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić. Tijekom života patila je od bolesti depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila je samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici u Zagrebu. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu "Zvijezdi moje domovine" napisala je u Ogulinu 1886. godine. . Pravu pozornost književne publike skreće 1913. godine romanom za djecu "Čudnovate zgode šegrta Hlapića". Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njezine virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom izvornošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike. nić, Potjeh, Palunko i mnogi drugi. Oni su važan dio ne samo naših bajki, nego i kulturne baštine.

Regoč

Kada su konjari koji su čuvali konje na livadi zaspali, s oblaka su se spustile vile kako bi se poigrale s konjima, jer to je bio njihov običaj. Svaka vila sjela je na jednog konja i tjerala ga naokolo. Među vilama je bila i mala Kosjenka kojoj je ovo bilo prvi put da je s oblaka sišla na zemlju. Kosjenki se jako svidjelo jahati konja. Uhvatila je baš najživljeg, koji je s njom trčao brže od svih, ali Kosjenki ni to nije bilo dovoljno, pa ga je potjerala još jače, na što vranac zarže, propne se i odjaše s Kosjenkom daleko u svijet.Trčali su preko polja, rijeka, brda i dolina. Kosjenka se čudila i divila prirodnim ljepotama pored kojih su prolazili, a vranac nije stao sve dok nisu došli do daleke ravnice, na kojoj je zemlja bila žuta i prazna, bez drveća ili grmlja. Što su više jurili tom ravnicom, to je bilo hladnije, a tek nakon sedam dana i noći, došli su do središta ravnice, gdje su se nalazile ruševne zidine grada Legena.Među hladnim zidinama ovog grada spavao je Regoč. Regoč je bio veliki čovjek, gotovo pa div, koji je vrijeme kratio brojeći kamenje po zidinama. Kosjenka se iznenadila kad je vidjela tako velikog čovjeka, pa mu je stala na uho, koje je bilo veličine Kosjenke, i pitala ga je li mu zima. Regoč je svojim dubokim i jakim glasom rekao da mu jest zima, ali da će doći sunce i zagrijati ga. Kosjenka je mislila da je Regoč lud što sam živi u tako dalekom i hladnom gradu, pa ga je nagovorila da ode s njom u svijet. Regoču nikada nije palo na pamet živjeti igdje drugdje, jer nije ni znao da postoji nešto bolje ili drugačije od grada Legena. Kosjenka svidjela, pa je ipak krenuo s njom na put.Kosjenka je sa sobom nosila vreću s biserima koju joj je dala majka. Svaki biser mogao se pretvoriti u što god da je Kosjenka željela. Zato je sad bacila jedan biser i stvorila košaru u kojoj ju je Regoč nosio, zakačivši je na uho kao naušnicu.Nakon što su neko vrijeme hodali, Kosjenka je zamolila Regoča da odu pod zemlju, da vide čega tamo ima. Regoč je probio zemlju i sišao, pa su on i Kosjenka nastavili put pod zemljom. Kad je nastupio veliki mrak, Kosjenka je od jednog bisera napravila svjetiljku. Regoč je hodao sve dok nisu zašli duboko pod zemlju i došli u jednu veliku prostoriju ispunjenu svakakvim blagom. Bilo je tu starina, mačeva, nakita i kruna. Kosjenka se razveselila, pa ju je Regoč morao spustiti da sve može sama istražiti. Došla je tako do jednog štapića naslonjenog na veliku gredu. Kosjenka se zapitala čemu služi taj štapić, pa ga je uzela. U tom trenutku greda je izgubila potporanj, pa se urušila. S njom se srušio i strop, pa odvojio Regoča od Kosjenke, a Kosjenku zatrpao pod zemljom.Jadna Kosjenka ostala je zarobljena pod zemljom. Najprije je počela plakati jer je znala da će umrijeti. Od Regoča joj nije bilo spasa jer on je bio luda glava koja ni sebi nije znala pomoći, a pogotovo ne drugome. Regoč doista nije ni trepnuo kad se zemlja urušavala. Vidjevši kamenje kako je popadalo pred njim, zaključio je da u tom smjeru više ne može ići, pa se okrenuo i počeo vraćati odakle je došao. Hodao je tako, hodao neko vrijeme, ali onda je osjetio da mu nešto nije po volji. Nije to bio ni remen ni zaspala ruka, već košara koja mu se njihala na uhu. Regoč osjeti kako je malo previše lagana, pa se sjeti Kosjenke i stane se vraćati da je spasi. Kad ju je otrpao iz zemlje, oboje su zaplakali od sreće.Kosjenka više nije htjela biti pod zemljom, pa je Regoč probio put do šume iznad njih. Ta šuma našla se na granici između dva sela i dva kotara. U šumu nitko nije dolazio osim čobana i čobanica iz oba sela. Ta dva susjedna sela bila su u velikoj svađi. Svađali su se zbog pašnjaka, mlinova, sječe drva i ostalih nevažnih stvari. Stalno su se inatili jedni drugima i nikako nisu mogli uspostaviti mir. Jedini koji se nisu svađali bila su djeca. Oni bi se svaki dan sastajali na granici između dva sela, pa se zajedno igrala dok bi im ovce i krave pasle. Odrasli su se u selu često ljutili na djecu jer bi zakasnila na večeru zbog igre s djecom iz suparničkog sela. Ali u jednom selu živjeli su stari šukunbaba i šukundjed, koji su starijima uvijek govorili da puste djecu, jer će dječja igra izroditi boljim plodom od žita na poljima koje oni sade.Kada su Regoč i Kosjenka izbili u šumu na međi između dva sela, djeca su popadala od straha. Svi su se bojali osim malog Lilje, najpametnijeg djeteta u oba sela. On je pozvao svoje prijatelje da se ne boje, jer Bog nije mogao stvoriti tolikog čovjeka, a da nije s dobrom namjerom. Da je div loš, već bi odavno poubijao pola svijeta. Liljo je došao do Regoča, pa tamo vidio i lijepu Kosjenku. Čim su vidjeli Kosjenku djeca su se prestala bojati. Počela su se igrati s vilom i diviti se njenim haljinama. Od sreće su svi zaigrali kolo, a Kosjenka je bila toliko sretna da je počela bacati svoje biserje kako bi stvorila lijepo perje, paune, njihalice i sve ostalo što bi djecu moglo veseliti. Nije brojala koliko biserja troši, niti marila hoće li joj kasnije biti potrebniji i od veće koristi.Igrali su se tako svi, osim malog Lilje. On je još od jutra bio neveseo. Došao je do Regoča koji se divio svom tom zelenilu i ljepoti, pa se i sam pitao zašto je tisuću godina boravio u onako hladnom Legenu, kad na svijetu ima tolike ljepote. Liljo je rekao Regoču da se sakrije malo da ga selo ne vidi, a onda mu je ispričao zašto je toliko nesretan. Liljo je znao da će se večeras dogoditi veliko zlo. Čuo je starješino svog sela kako planiraju izbušiti rupu u brani, kako bi more prodrlo i potopilo selo s kojim su bili u svađi. Mislili su da voda neće doći u njihovo selo jer je na uzvisini, ali Liljo je znao da selo nije toliko visoko da u njega voda ne može doći. Zato je bio silno nesretan, jer će do jutra oba sela biti pod morem.I doista, Liljo nije ni dovršio priču, kad čuju strašnu halabuku iz sela – voda je počela rušiti branu i prodirati u selo. Kosjenka se odmah dosjetila da bi Regoč mogao zaustaviti vodu, pa su svi pohitali prema brani. Kada su došli do brane, Regoč je djecu i Kosjenku stavio na jedno brdašce, a on zagazio u vodu, pa legao da prsima zatvori rupu. Ali voda je bila tako silovita da je stalno nanovo provaljivala i stala potapati ravnicu. Voda se dizala i prema brdašcu na kojem je bila Kosjenka s djecom. Onda je vila od svoje haljine napravila dugačku vrpcu kojom su se sva djeca svezala, ako nikoga voda ne odnese.Kosjenka je vidjela da Regoč nikako ne uspijeva zaustaviti vodu, pa mu je rekla neka sjedne pred rupu u nasipu i leđima je zatvori. Regoč to i učinio, pa je tako doista uspio zaustaviti vodu. Rukama je grabio zemlju i njome zatrpavao rupu u nasipu.Ali nevolja još nije bila završila. Čobani i čobanice stajali su na brdašcu, a voda oko njih poplavila je sve – sve livade i oba sela. Seljani su se još mogli i spasiti, da su pohitali na krovove svojih kuća kad su vidjeli da voda dolazi, ali oni su se umjesto toga uhvatili svirale, pa pjevali, skakali i veselili što se ono drugo selo davi. Nisu ni vidjeli su se i sami počeli utapati dok nije bilo prekasno.Djeca se nisu imala kamo vratiti, jer je voda bila visoka u oba sela. Ali Liljo se dosjetio da bi Regoč mogao napraviti veliku rupu, pa bi se sva voda slila u zemlju. Kad je to učinjeno, djeca su se mogla vratiti u selo, ali nisu znala kako će preživjeti jer nisu znali ni sijati ni orati. Odjednom, djeca su vidjela da iz jedne kuće dolaze ljudi. Bili su to šukunbaba i šukundjed koji su jedini imali dovoljno pameti da se sklone od vode na tavan, umjesto da se vesele tuđoj nesreći. Oni su znali sve o sjetvi, pa su obećali djeci da će ih podučiti svemu što znaju.Tako se sve dobro završilo. Regoču je počeo silno nedostajati njegov grad Legen, pa se vratio kući. Kosjenka je izgradila veliku kulu gdje je živjela i gdje su je djeca posjećivala i igrala se s njom nakon dnevnog posla. Svi su živjeli sretni i složni i više nije bilo zavade među selima.

Sunce Djever i Neva Nevičica

Bili mlinar i mlinarica te su oni imali kćer Nevu Nevičiću. Mljevenje žita naplaćivali su samo siromašnima a, besplatno su davali bogatim poput careva i kraljeva. Jednog dana dođe starica da samelje žito kod njih, ali Su joj to htjeli naplatiti po visokoj cijeni. Starica je ipak odustala. Neva Nevičica njihova kćer se sažalila nad staricom te joj je samljela žito besplatno. Starica joj je obećala da će joj uvijek bit na raspolaganju. Nakon toga Neva odluči pobjeći od kuće jer su se roditelji naljutili na nju, zbog toga što je mlin samo njoj htio mljeti žito. Neva potraži pomoć od starice kojoj je pomogla zvana mokoš . Neva Nevičica i Oleh Ban su tražili ključ kraljevne koja ga je izgubila. Oleh Ban je bio zaljubljen u Nevu a, kraljevna u njega. Nakon što su našli ključeve vratili su ga kraljevni i otišli u Olehove čađave dvore. Ljubomorna i zaljubljena kraljevna skupila je vojsku i krenu Nevi Nevičici iščupati srce. Nevi i Olehu pomogne sunce koje sprži vojsku i kraljevnu, a oni su sretno živili kraja svog života.

Šuma striborova

Ova bajka govori o majci i sinu koji koji ževe u selu pokraj šume Striborove. Mlad, naivan momak odlazi u šumu Stribrovu. Nije znao da je šuma začarana. Kletva te šume bila je da će ostati začarana sve dok u nju ne dođe osoba kojoj je draža njezina nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. Dok je momak lutao šumom ugledala ga je guja. Da bi se ona riješila svoje kletve morala se vjenčati s nekim. Stoga se uputila mladiću. Pred njim se pretvorila u lijepu djevojku ali joj je ostao gujin jezik. Mladić je bio plašljiv pa je rekao guji neka ide s njim kad se već zbog njega pretvorila u djevojku. Kada su stigli mladićevoj kući sin je upoznao snahu s majkom. Majka je odmah posumnjala da je djevojka guja i to je rekla sinu. Na to se sin naljutio i rekao majci da je vještica. Od tog trena njih troje su živjeli u svađi i velikom zlu.Jednu večer starica je sjedila ispod kuće tužna i ugledala je kako joj prilazi tužna mala djevojka Djevojka je zamolila baku da kupi malo triješća. No, kako starica nije imala novaca, u zamjenu za triješće djevojci je pokrpala rukav na košulji. Kada je snaha otišla sa sinom kumovima u goste, zapalila je starica triješće. Na iznenađenje bake iz vatre su počeli skakati mali Domaći. Oni su skakutali i plesali od veselja po cijeloj kući. Čak je i baka bila sretna, a onda ih je zamolila za pomoć. Malik Tintilinić dosjetio se kako da pomogne baki. Rekao joj je da podmetne svračja jaja pod kokoš i kad se izlegu svračići snaha će se prevariti, isplaziti jezik i svi će vidjeti da ima gujin jezik. Tako je baka i učinila. U vrijeme Božića reče baka snahi da su se izlegli pilići. Tako snaha pozove cijelo susjedstvo: kumove, kume, susjede, malo i veliko. Kada je baka donijela svračiće, snaha je počela juriti za njima i isplazila je jezik. Svi su tada vidjeli da ima gujin jezik. Tada se baka požalila sinu kakvu je to ženu našao. Sin oje okrivio majku i istjerao je iz kuće. Tada joj je Stribor ponudio da se vrati u svoje rodno selo i lijepu mladost bez sina, da za njega neće ni znati. Baka nije prihvatila Striborov prijedlog zato što nije mogla zamisliti svoj život bez sina. „Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, negoli da mi daš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!" Nakon bakinih riječi nestalo je šume Striborove, Stribora i Domaćih, a snaha se opet pretvorila u guju i pobjegla je u rupu. Majka i sin ostali su sami preplavljeni osjećajima ljubavi koje su gajili jedan prema drugome. Sin je molio Boga i majku za oprost. Majka mu je oprostila i njihova kuća više nije bila puna zla već dobrote, ljubavi i sreće. Sin se oženio za onu milu djevojku koja je prodavala triješće.Čari šume Striborove nestale su jer je majci bila draža njezina nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. „Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta."