Bijeli klaun, Damir Miloš

Damir Miloš

Damir Miloš rođen je u Opatiji 1954. godine. Završio je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.Napisao je čak tri romana za djecu. Njegovo najpoznatije djelo je "Bijeli klaun" kojeg je napisao 1988. godine. Druga dva romana za djecu nose nazive "Zoe" i "Nepoznata priča".  
Cijeli život je veliki zaljubljenik u more pa se posvetio i jedrenju. Danas je profesionalni jedriličar. Uz to, on je urednik časopisa "Morsko prase". Njegova tematika su jedrenje i more.

Vrijeme radnje: 1985. godina
Likovi: Bijeli klaun (dječak), mama, tata, klaunovi, starac, krotitelj tigrova, krotiteljeva kćer, direktor šatora, učiteljica, gledatelji

Mjesto radnje: cirkus velikog grada

Tema: dječak uči kako pronaći i razlikovati boje, ali je to preneseno značenje da on traži smisao života

Analiza likova:

Bijeli klaun: ne razlikuje boje, živi u siromašnoj obitelji klaunova, marljiv, uporan

Starac: slijep, voli pomagati drugima

Pouka: Trebamo poštivati različitosti

Kratki sadržaj:

Dječak živi u cirkusu. Njegovi roditelji su klaunovi i nastupaju u cirkusu, zajedno sa mađioničarima, krotiteljima itd. Jednog dana, kad je imao sedam godina, saznao je da ne razlikuje boje. On je sve vidio u tonovima sive i crne boje. Jednog dana je šetao šumom i susreo slijepog starca. Starac mu je u nekoliko mjeseci pomagao pronaći boje. Dugim razgovorima pronalazili su osnovne boje; plava, zelena, crvena, bijela… U dječakovim snovima se stalno pojavljivao jedan zeleni zmaj koji se volio tući, bio je naporan, ali ga je dječak ipak volio. Dječak se zaljubio u krotiteljevu kćer. Jednog dana tigar je ugrizao njegovu ljubav pa je ona bila nekoliko dana u bolnici. Dječak ju je nekoliko dana posjećivao, nosio joj cvijeće… Kad su se jednog dana klaunovi u cirkusu posvađali, dječak je imao zadaću da radi u cirkusu. Njegovi roditelji su ga svakodnevno pripremali za predstave. Dječak je stalno bio obučen u bijeli kostim, a i lice mu je bilo namazano bijelom bojom. Nije volio da mu se ljudi smiju pa je nakon treće predstave prestao raditi u cirkusu. Jednog je dana obukao bijeli kostim, lice je namazao bijelom bojom i krenuo u svijet. Stigao je do kamena gdje su on i starac obično razgovarali. Starca je čekao tri dana, ali njega nije bilo. Iz svoga kovčega je uzeo plavu boju i nacrtao je duboku plavu suzu na svom licu.

Fabula:

Uvod:
Opis dječaka koji radi sa svojim roditeljima u cirkusu.
Zaplet:
Dječak klaun saznaje da ne razlikuje boje
Razvoj radnje:
U dječakovim snovima se stalno pojavljuje jedan zeleni zmaj koji se volio tući .
Vrhunac:
Dječak upoznaje starca koji ga uči razlikovati boje.
Rasplet:
Dječak se zaljubio , ali je njegovu ljubav ugrizao lav. dječakov prijatelj starac odlazi, a on si crta suze plave boje na licu.

Pisma iz mog mlina, Alphonse Daudet

Alphonse Daudet

Rođen je 1840. godine u malom gradiću po imenu Nimes, na jugu Francuske. Autor je "Tartarinove trilogije", koja je remek-djelo francuske humoristične proze. Daudet je najsnažniji u slikanju napuštenih i progonjenih ljudi gradske periferije. Od ostalih djela izdvajaju se "Pisma iz mog mlina", te drama "Arležanka". Djetinjstvo je proveo u Provansi gdje je dobio inspiraciju za svoja djela. Umro je godine 1897.

Pisma iz mog mlina predstavlja zbirku pripovijedaka koja se u obliku knjige prvi put pojavila 1869. godine. Priče su jednostavno ispričane, a kompozicija je slična ostalima. U uvodu se saznaje zahvaljujući kome je pisac čuo pripovijest. Tako Daudet cijeloj priči daje stvarnosni okvir te pruža privid stvarnosti da je cijela priče zapravo istinita.Zbirku pripovijedaka povezuje jedno mjesto događanja, a to je stari mlin iz Provanse. 

 Tajna djeda Cornillea

Vrijeme radnje: 

• ljeto

Mjesto radnje:

• mlin

Likovi: 

• djed Cornille, unuka Vivetta

Kratki sadržaj:

Priča počinje kao i ostale, tako što je Daudet počeo pisati o zgodi koju je jednom čuo i za koju želi da svi ostali doznaju. Njegov izvor je frulaš Francet Mamai, koji mu je prije dvadeset godina ispričao zanimljivu priču.Nekada davno cijelo je ovo mjesto bilo bogato vjetrenjačama, a osim njih bilo je puno mlinova od kojih su ljudi mogli živjeti. Dolaskom parnih vjetrenjača zanat je polako umro, a vjetrenjače su srušene. Na njihovom mjestu su posađene masline i vinova loza. Na tom se dijelu održao samo jedan mlin, koji je pripadao djedu Cornilleu.Bio je to čovjek koji je napunio šezdeset godina i koji je obožavao svoj posao mlinara. Nekoliko je puta pokušao zaustaviti napredovanje parnih vjetrenjača, a kada nije uspio zatvorio se u svoj mlin i u potpunosti odvojio od cijelog svijeta, pa tako i od unuke Vivette.Djed se toliko promijenio da mu više nije bilo važno kako izgleda, izbjegavao je pričati s drugima i nikoga nije htio pustiti u svoj mlin.Jedna tajna je najviše mučila seljane, a to je da je njegova vjetrenjača i dalje radila iako mu nitko već duže vrijeme nije donio žito. Svaki put kada bi ga pitali odakle mu toliko posla, bio je tajanstven i govorio je kako radi za izvoz.Sin frulaša se zaljubio u Vivettu, a budući da mu je uzvraćala ljubav, Francek je krenuo kod djeda kako bi isprosio djevojku. Djed ga je nažalost otjerao, a dvoje zaljubljenih su odlučili čekati na drugu priliku kako bi razgovarali s djedom.Kada su opet došli do mlina djeda tamo nije bilo. Iako je mlin bio zaključan odlučili su ući kroz otvoren prozor uz pomoć ljestvi. Iznenadili su se kada su unutra ugledali napušten prostor s puno paučine. U kutu su ugledali puno vreća u kojima se nalazila žbuka. Otkrili su što je djed nosio svake večeri u mlin.Napokon je otkrivena tajna, a seljani dirnuti ponosom starog čovjeka odlučili su žito koje su imali odnijeti u njegov mlin. Kada je cijela povorka ljudi sa žitom došla do mlina, zatekli su očajnog djeda jer je shvatio da je netko bio unutra dok njega nije bilo. Ali kada je ugledao puno vreća žita odjednom je živnuo i krenuo raditi.Od tog su dana seljani vozili žito djedu na mljevenje, a kada je umro nitko nije naslijedio njegov posao. Posljednja vjetrenjača je prestala raditi, ali djed je uspio do kraja života sačuvati svoj ponos.

Koza gospodina Seguina

Vrijeme radnje: 

• dan

Mjesto radnje: 

• livada od Seguina, planina

Likovi: 

• Seguin, koze

Kratki sadržaj:

Glavni lik u priči je gospodin Seguin koji nikada nije imao sreće u onome što je radio, a to su bile njegove koze. Svaki dan su mu zadavale glavobolje svojim nepodopštinama. Svakog jutra bi kidale konopac kako bi mogle otići u planine. Ali tamo ih je uvijek čekao vuk koji bi ih zatim pojeo. Nažalost Seguin je na ovaj način gubio sve svoje koze.Ne znajući više što da radi odlučio je kupiti mladu kozu, nadajući da će se barem ona naviknuti na njegov način života i ostati. Seguin nije bio u pravu kada je očekivao da će mlada koza odmah shvatiti ono što je on htio.Počeo je mladoj kozi pričati priču o tome da je jednom imao kozu koja je bila opasna i jaka poput jarca. Unatoč tome nakon borbe s vukom koja je trajala cijelu noć, kozu je ujutro vuk uspio pojesti. Isto tako su nastradale sve ostale koze

Priče iz davnine, Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić. Tijekom života patila je od bolesti depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila je samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici u Zagrebu. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu "Zvijezdi moje domovine" napisala je u Ogulinu 1886. godine. . Pravu pozornost književne publike skreće 1913. godine romanom za djecu "Čudnovate zgode šegrta Hlapića". Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njezine virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom izvornošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike. nić, Potjeh, Palunko i mnogi drugi. Oni su važan dio ne samo naših bajki, nego i kulturne baštine.

Regoč

Kada su konjari koji su čuvali konje na livadi zaspali, s oblaka su se spustile vile kako bi se poigrale s konjima, jer to je bio njihov običaj. Svaka vila sjela je na jednog konja i tjerala ga naokolo. Među vilama je bila i mala Kosjenka kojoj je ovo bilo prvi put da je s oblaka sišla na zemlju. Kosjenki se jako svidjelo jahati konja. Uhvatila je baš najživljeg, koji je s njom trčao brže od svih, ali Kosjenki ni to nije bilo dovoljno, pa ga je potjerala još jače, na što vranac zarže, propne se i odjaše s Kosjenkom daleko u svijet.Trčali su preko polja, rijeka, brda i dolina. Kosjenka se čudila i divila prirodnim ljepotama pored kojih su prolazili, a vranac nije stao sve dok nisu došli do daleke ravnice, na kojoj je zemlja bila žuta i prazna, bez drveća ili grmlja. Što su više jurili tom ravnicom, to je bilo hladnije, a tek nakon sedam dana i noći, došli su do središta ravnice, gdje su se nalazile ruševne zidine grada Legena.Među hladnim zidinama ovog grada spavao je Regoč. Regoč je bio veliki čovjek, gotovo pa div, koji je vrijeme kratio brojeći kamenje po zidinama. Kosjenka se iznenadila kad je vidjela tako velikog čovjeka, pa mu je stala na uho, koje je bilo veličine Kosjenke, i pitala ga je li mu zima. Regoč je svojim dubokim i jakim glasom rekao da mu jest zima, ali da će doći sunce i zagrijati ga. Kosjenka je mislila da je Regoč lud što sam živi u tako dalekom i hladnom gradu, pa ga je nagovorila da ode s njom u svijet. Regoču nikada nije palo na pamet živjeti igdje drugdje, jer nije ni znao da postoji nešto bolje ili drugačije od grada Legena. Kosjenka svidjela, pa je ipak krenuo s njom na put.Kosjenka je sa sobom nosila vreću s biserima koju joj je dala majka. Svaki biser mogao se pretvoriti u što god da je Kosjenka željela. Zato je sad bacila jedan biser i stvorila košaru u kojoj ju je Regoč nosio, zakačivši je na uho kao naušnicu.Nakon što su neko vrijeme hodali, Kosjenka je zamolila Regoča da odu pod zemlju, da vide čega tamo ima. Regoč je probio zemlju i sišao, pa su on i Kosjenka nastavili put pod zemljom. Kad je nastupio veliki mrak, Kosjenka je od jednog bisera napravila svjetiljku. Regoč je hodao sve dok nisu zašli duboko pod zemlju i došli u jednu veliku prostoriju ispunjenu svakakvim blagom. Bilo je tu starina, mačeva, nakita i kruna. Kosjenka se razveselila, pa ju je Regoč morao spustiti da sve može sama istražiti. Došla je tako do jednog štapića naslonjenog na veliku gredu. Kosjenka se zapitala čemu služi taj štapić, pa ga je uzela. U tom trenutku greda je izgubila potporanj, pa se urušila. S njom se srušio i strop, pa odvojio Regoča od Kosjenke, a Kosjenku zatrpao pod zemljom.Jadna Kosjenka ostala je zarobljena pod zemljom. Najprije je počela plakati jer je znala da će umrijeti. Od Regoča joj nije bilo spasa jer on je bio luda glava koja ni sebi nije znala pomoći, a pogotovo ne drugome. Regoč doista nije ni trepnuo kad se zemlja urušavala. Vidjevši kamenje kako je popadalo pred njim, zaključio je da u tom smjeru više ne može ići, pa se okrenuo i počeo vraćati odakle je došao. Hodao je tako, hodao neko vrijeme, ali onda je osjetio da mu nešto nije po volji. Nije to bio ni remen ni zaspala ruka, već košara koja mu se njihala na uhu. Regoč osjeti kako je malo previše lagana, pa se sjeti Kosjenke i stane se vraćati da je spasi. Kad ju je otrpao iz zemlje, oboje su zaplakali od sreće.Kosjenka više nije htjela biti pod zemljom, pa je Regoč probio put do šume iznad njih. Ta šuma našla se na granici između dva sela i dva kotara. U šumu nitko nije dolazio osim čobana i čobanica iz oba sela. Ta dva susjedna sela bila su u velikoj svađi. Svađali su se zbog pašnjaka, mlinova, sječe drva i ostalih nevažnih stvari. Stalno su se inatili jedni drugima i nikako nisu mogli uspostaviti mir. Jedini koji se nisu svađali bila su djeca. Oni bi se svaki dan sastajali na granici između dva sela, pa se zajedno igrala dok bi im ovce i krave pasle. Odrasli su se u selu često ljutili na djecu jer bi zakasnila na večeru zbog igre s djecom iz suparničkog sela. Ali u jednom selu živjeli su stari šukunbaba i šukundjed, koji su starijima uvijek govorili da puste djecu, jer će dječja igra izroditi boljim plodom od žita na poljima koje oni sade.Kada su Regoč i Kosjenka izbili u šumu na međi između dva sela, djeca su popadala od straha. Svi su se bojali osim malog Lilje, najpametnijeg djeteta u oba sela. On je pozvao svoje prijatelje da se ne boje, jer Bog nije mogao stvoriti tolikog čovjeka, a da nije s dobrom namjerom. Da je div loš, već bi odavno poubijao pola svijeta. Liljo je došao do Regoča, pa tamo vidio i lijepu Kosjenku. Čim su vidjeli Kosjenku djeca su se prestala bojati. Počela su se igrati s vilom i diviti se njenim haljinama. Od sreće su svi zaigrali kolo, a Kosjenka je bila toliko sretna da je počela bacati svoje biserje kako bi stvorila lijepo perje, paune, njihalice i sve ostalo što bi djecu moglo veseliti. Nije brojala koliko biserja troši, niti marila hoće li joj kasnije biti potrebniji i od veće koristi.Igrali su se tako svi, osim malog Lilje. On je još od jutra bio neveseo. Došao je do Regoča koji se divio svom tom zelenilu i ljepoti, pa se i sam pitao zašto je tisuću godina boravio u onako hladnom Legenu, kad na svijetu ima tolike ljepote. Liljo je rekao Regoču da se sakrije malo da ga selo ne vidi, a onda mu je ispričao zašto je toliko nesretan. Liljo je znao da će se večeras dogoditi veliko zlo. Čuo je starješino svog sela kako planiraju izbušiti rupu u brani, kako bi more prodrlo i potopilo selo s kojim su bili u svađi. Mislili su da voda neće doći u njihovo selo jer je na uzvisini, ali Liljo je znao da selo nije toliko visoko da u njega voda ne može doći. Zato je bio silno nesretan, jer će do jutra oba sela biti pod morem.I doista, Liljo nije ni dovršio priču, kad čuju strašnu halabuku iz sela – voda je počela rušiti branu i prodirati u selo. Kosjenka se odmah dosjetila da bi Regoč mogao zaustaviti vodu, pa su svi pohitali prema brani. Kada su došli do brane, Regoč je djecu i Kosjenku stavio na jedno brdašce, a on zagazio u vodu, pa legao da prsima zatvori rupu. Ali voda je bila tako silovita da je stalno nanovo provaljivala i stala potapati ravnicu. Voda se dizala i prema brdašcu na kojem je bila Kosjenka s djecom. Onda je vila od svoje haljine napravila dugačku vrpcu kojom su se sva djeca svezala, ako nikoga voda ne odnese.Kosjenka je vidjela da Regoč nikako ne uspijeva zaustaviti vodu, pa mu je rekla neka sjedne pred rupu u nasipu i leđima je zatvori. Regoč to i učinio, pa je tako doista uspio zaustaviti vodu. Rukama je grabio zemlju i njome zatrpavao rupu u nasipu.Ali nevolja još nije bila završila. Čobani i čobanice stajali su na brdašcu, a voda oko njih poplavila je sve – sve livade i oba sela. Seljani su se još mogli i spasiti, da su pohitali na krovove svojih kuća kad su vidjeli da voda dolazi, ali oni su se umjesto toga uhvatili svirale, pa pjevali, skakali i veselili što se ono drugo selo davi. Nisu ni vidjeli su se i sami počeli utapati dok nije bilo prekasno.Djeca se nisu imala kamo vratiti, jer je voda bila visoka u oba sela. Ali Liljo se dosjetio da bi Regoč mogao napraviti veliku rupu, pa bi se sva voda slila u zemlju. Kad je to učinjeno, djeca su se mogla vratiti u selo, ali nisu znala kako će preživjeti jer nisu znali ni sijati ni orati. Odjednom, djeca su vidjela da iz jedne kuće dolaze ljudi. Bili su to šukunbaba i šukundjed koji su jedini imali dovoljno pameti da se sklone od vode na tavan, umjesto da se vesele tuđoj nesreći. Oni su znali sve o sjetvi, pa su obećali djeci da će ih podučiti svemu što znaju.Tako se sve dobro završilo. Regoču je počeo silno nedostajati njegov grad Legen, pa se vratio kući. Kosjenka je izgradila veliku kulu gdje je živjela i gdje su je djeca posjećivala i igrala se s njom nakon dnevnog posla. Svi su živjeli sretni i složni i više nije bilo zavade među selima.

Sunce Djever i Neva Nevičica

Bili mlinar i mlinarica te su oni imali kćer Nevu Nevičiću. Mljevenje žita naplaćivali su samo siromašnima a, besplatno su davali bogatim poput careva i kraljeva. Jednog dana dođe starica da samelje žito kod njih, ali Su joj to htjeli naplatiti po visokoj cijeni. Starica je ipak odustala. Neva Nevičica njihova kćer se sažalila nad staricom te joj je samljela žito besplatno. Starica joj je obećala da će joj uvijek bit na raspolaganju. Nakon toga Neva odluči pobjeći od kuće jer su se roditelji naljutili na nju, zbog toga što je mlin samo njoj htio mljeti žito. Neva potraži pomoć od starice kojoj je pomogla zvana mokoš . Neva Nevičica i Oleh Ban su tražili ključ kraljevne koja ga je izgubila. Oleh Ban je bio zaljubljen u Nevu a, kraljevna u njega. Nakon što su našli ključeve vratili su ga kraljevni i otišli u Olehove čađave dvore. Ljubomorna i zaljubljena kraljevna skupila je vojsku i krenu Nevi Nevičici iščupati srce. Nevi i Olehu pomogne sunce koje sprži vojsku i kraljevnu, a oni su sretno živili kraja svog života.

Šuma striborova

Ova bajka govori o majci i sinu koji koji ževe u selu pokraj šume Striborove. Mlad, naivan momak odlazi u šumu Stribrovu. Nije znao da je šuma začarana. Kletva te šume bila je da će ostati začarana sve dok u nju ne dođe osoba kojoj je draža njezina nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. Dok je momak lutao šumom ugledala ga je guja. Da bi se ona riješila svoje kletve morala se vjenčati s nekim. Stoga se uputila mladiću. Pred njim se pretvorila u lijepu djevojku ali joj je ostao gujin jezik. Mladić je bio plašljiv pa je rekao guji neka ide s njim kad se već zbog njega pretvorila u djevojku. Kada su stigli mladićevoj kući sin je upoznao snahu s majkom. Majka je odmah posumnjala da je djevojka guja i to je rekla sinu. Na to se sin naljutio i rekao majci da je vještica. Od tog trena njih troje su živjeli u svađi i velikom zlu.Jednu večer starica je sjedila ispod kuće tužna i ugledala je kako joj prilazi tužna mala djevojka Djevojka je zamolila baku da kupi malo triješća. No, kako starica nije imala novaca, u zamjenu za triješće djevojci je pokrpala rukav na košulji. Kada je snaha otišla sa sinom kumovima u goste, zapalila je starica triješće. Na iznenađenje bake iz vatre su počeli skakati mali Domaći. Oni su skakutali i plesali od veselja po cijeloj kući. Čak je i baka bila sretna, a onda ih je zamolila za pomoć. Malik Tintilinić dosjetio se kako da pomogne baki. Rekao joj je da podmetne svračja jaja pod kokoš i kad se izlegu svračići snaha će se prevariti, isplaziti jezik i svi će vidjeti da ima gujin jezik. Tako je baka i učinila. U vrijeme Božića reče baka snahi da su se izlegli pilići. Tako snaha pozove cijelo susjedstvo: kumove, kume, susjede, malo i veliko. Kada je baka donijela svračiće, snaha je počela juriti za njima i isplazila je jezik. Svi su tada vidjeli da ima gujin jezik. Tada se baka požalila sinu kakvu je to ženu našao. Sin oje okrivio majku i istjerao je iz kuće. Tada joj je Stribor ponudio da se vrati u svoje rodno selo i lijepu mladost bez sina, da za njega neće ni znati. Baka nije prihvatila Striborov prijedlog zato što nije mogla zamisliti svoj život bez sina. „Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, negoli da mi daš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!" Nakon bakinih riječi nestalo je šume Striborove, Stribora i Domaćih, a snaha se opet pretvorila u guju i pobjegla je u rupu. Majka i sin ostali su sami preplavljeni osjećajima ljubavi koje su gajili jedan prema drugome. Sin je molio Boga i majku za oprost. Majka mu je oprostila i njihova kuća više nije bila puna zla već dobrote, ljubavi i sreće. Sin se oženio za onu milu djevojku koja je prodavala triješće.Čari šume Striborove nestale su jer je majci bila draža njezina nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. „Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta."

Kroz pustinju i prašumu, Henryk Sienkiewicz

 Henryk Sienkiewicz

Henryk Sienkiewiczio bio je poljski književnik, rođen 5. svibnja 1846. godine. Studirao je filologiju u Varšavi, a s putovanja po Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj slao je poljskim novinama putopise pod pseudonimom Litwos. Proputovao je Ameriku, Europu i Afriku. Nakon povratka u Poljsku, posvetio se proučavanju povijesti, a to je rezultiralo velikom trilogijom o Poljskoj sredinom 17. stoljeća: "Ognjem i mačem", "Potop" i "Gospodin Wolodyjowski". Nakon što je izdan roman "Quo vadis" 1895., Sienkiewicz je nagrađen godine 1905. Nobelovom nagradom za književnost. Neizmjerno je bio popularan u Poljskoj. Godine 1900. je nacionalnim doprinosima skupljeno dovoljno sredstava da mu se kupi dvorac u kojemu su živjeli njegovi preci. Umro je 15. studenog 1916. u Švicarskoj.

Vrsta djela: 

• avanturistički roman

Vrijeme radnje: 

• kraj 19. stoljeća

Mjesto radnje: 

• Port Said, Egipat

Tema: 

• Otmica dvoje djece i prikaz napornog putovanja kroz mjesta prepuna opasnosti.

Likovi: 

• Nelli, Stasio, Idris, Gebhr, satnik Glen

Kratki sadržaj:

Jednog dana, kad su očevi otišli na put, dođe Kamis i kaže djeci da su im očevi poručili neka s njim dođu za njima. Ali Kamis ih je prevario i odveo kod nekih ljudi koji su ih oteli i odveli Mahdiju. Na putovanju dok su prolazili kroz pustinju Stasio je pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili. Kada su stigli do Mahdija, Stasio nije htio primiti njegovu vjeru, pa ih je on poslao na teški put, jer je mislio da će djeca umrijeti. Ali naprotiv, Stasio je ubio ljude koji su ih vodili i zajedno sa Nellom, Kalijem i Meom tražili su put kući. Dok u putovali kroz prašumu dogodile su im se razne stvari : Nella se razbolila, pripitomili su slona, susreli su gosp. Lindea koji im je dao kinina za Nellu i puno oružja. Doputovali su do Kalijevog sela i vodili rat protiv drugog plemena. Poslije tih događaja došli su u pustinju, nisu imali vode pa su svi gotovo umrli od žeđi, ali spasili su ih neki vojnici i odveli ih njihovim očevima. Nakon mnogo godina Nalla i Stasio su se vječali i sretno živjeli do kraja svog života.

Analiza likova:

Stasio-Hrabar
4 godišnji dječak , poljak rođen u egipzu gdje mu otac radi, majka mu je rano umrla pa se otac brine o njemu,  umišljen, snalažljiv, voli Nellu, požrtvovan, brižan.

Nella-Mala
plašljiva, voli cvijeće i životinje, svojom dobrotom pripitomljuje divljeg slona.

Dojam o djelu:Djelo mi se sviđa zato što ima puno svakojakih događaja i vrlo je zanimljivo.

Veli Jože, Vladimir Nazor

Vladimir Nazor

Vladimir Nazor bio je hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj te političar za vrijeme Nove Jugoslavije. Predsjednik ZAVNOH-a, i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske. Rođen je 30. svibnja 1876. godine. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike. Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, autor golemoga djela sastavljenoga od različitih žanrova: pjesama, epova, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu. Godine 1934. Vladimir je napravio pogrešan politički potez kada se odlučio za Jevtićevu listu nakon čega su mu bila zatvorena vrata izdavača, časopisa i novina. Samo pet godina nakon nemilog događaja Nazor je objavio: "Dedeka Kajbumščaka" i "Pastira Lodu".Od njegovih radova najviše se izdvajaju djela poput: "Albus-kralj", "Minji", "Halugica", "Svjetionik", "Bijeli jelen"... Napisao je preko 500 pjesama, a najpoznatija prozna djela su: "Veli Jože", "Krvavi dani", "Zagrebačke novele", "Živana"... Umro je 1949. godine u Zagrebu. Njemu u čast svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetnička dostignuća.

Vrsta djela: 

• pripovjetka

Vrijeme radnje:

•  prošlost, doba mletačke vladavine nad Istrom

Tema djela: 

• oslobođenje kmeta Jože

Kratki sadržaj:

Oko grada Motovuna živio je kmet Jože divovskog izgleda. Radio je najteže poslove za gospodu bez prigovora, dok ga mletački providur nije odveo lađom za Mletke. Bura je potopila lađu, a Jože se spasio. U lađi je poginuo div Galeat Ilija, koji je prije smrti savjetovao Joži, da bude slobodan čovjek. Kada se vratio kući, pobjegao je s ostalim kmetovima na brdo, gdje su kasnije našli zlato. Čak su im i gospodari došli pomagati, kako bi dobili dio zlata. Prilikom dijeljenja posjeda, divovi su se posvađali zbog svoje pohlepe. Jože je bio tužan, zbog nepravedne podjele pa se osvetio spalivši kolibu sa žitom. Progonili su ga, a sklonište je našao kod Civette, koji je postao vođa kmetova i Joži dao najbolju zemlju. U borbama je Jože ubio dva diva, vraćao se svom Motovunu, ali prije ulaska u grad, sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio biti slobodan čovjek,kao što mu je on rekao pa je napustio Civettu i Motovun i nije se vratio.

Kompozicija: 

Uvod- upoznavanje s Velim Jožom 

Zaplet- sukob Jože i Motovunjana, susret galeote Ilije 

Vrhunac- rezultat pogubnog djelovanja lugovog Civette, nesloga i svađa među divovima 

Rasplet- povratak divova u ropstvi, ali i Jožin bjieg 

Sretni princ, Oscar Wilde

Oscar Wilde

Oscar Wilde bio je irski pisac poznat po oštroumnim i duhovitim dosjetkama te homoseksualnoj aferi zbog koje je završio u zatvoru. Rođen je 16. listopada 1854. goddine u Dublin. Wilde je radio kao novinar, a uz to je i dalje pisao poeziju i drame. 1890. godine objavio je svoje najčuvenije djelo, roman "Slika Doriana Graya". U to je vrijeme Wilde doživio najveću slavu. No, u ljeto 1891. godine upoznaje lorda Alfreda Douglasa, u kojeg se zaljubljuje. U to vrijeme postaje i alkoholičar, a njegova slava počinje polako blijediti.m 1875 i 1876. godine Wilde objavljuje poeziju u nekoliko literarnih magazina. Godine 1878. godine dobiva "Nagradu za englesku književnost". Pohađao je "Trinity College" u Dublinu od 1871. - 1874. godine. Poslje povratka iz zatvora seli se u Pariz, gdje napušten od sviju umire 30. studenog 1900. godine.U Dublinu je Wildeov spomenik poznat po skupocjenom metalu od kojeg je njegov kaput izrađen.

Vrsta djela:

• bajka

Vrijeme radnje:

• 19. st. (jesen, zima)

Mjesto radnje:

• trg i ulica neimenovanog grada

Pouka:

• treba biti obziran prema svima

Kratki sadržaj:

Prelijepi kip Sretnog kraljevića stajao je u gradu, na divljenje svim stanovnicima. Oči su mi krasila dva plava safira, tijelo mnogobrojni listići suhog zlata, a s drške mača se sjajio crveni rubin. Uzdižući se na visokom stupu, zračio je srećom i veličanstvenošću.Jednom prilikom prelijetao je preko grada lastavić u namjeri da se zaputi na jug. Trebao se pridružiti svojim prijateljima koji su već šest tjedana uživali u toplini dalekog Egipta. Njegov plan za put je postao upitan, jer je lastavić još od rano proljeća udvarao lijepoj trsci u koju se zaljubio. Svi su ga opominjali da od njihove ljubavi neće biti ništa, no lastavić je bio uporan s nagovaranjem trske da pođe s njim. Kad je shvatio da je ostao posve sam i da trska samo odmahuje glavom, zaputio se prema piramidama.Na tom putu je odlučio prenoćiti u gradu i to baš pod nogama kipa Sretnog kraljevića. Sve je izgledalo idilično i s puno svježeg zraka za prenoćiti dok lastavić nije osjetio kapi kiše. Poletio je da pronađe bolje skrovište kad se ispostavilo da zapravo to kip plače. Potišten zbog ugledanog prizora, lastavić se upoznao s njim i zapodjenuo razgovor. Sretni kraljević mu je otkrio kako prije, dok je bio čovjek, nije znao za ljudsku bijedu i nesreću, jer je živio bezbrižnim životom u palači s veličanstvenim vrtom. Sad, kad živi kao kip na visokom stupu, iako ima srce od olova, svakodnevno uviđa kako ljudi ustvari žive i ne može se prestati žalostiti.Ispriča lastaviću kako često vidi odavde prozor jedne siromašne švelje koja ne može dati bolesnom sinu ništa osim vode iz rijeke. Kaže mu kako bi bilo divno da lastavić ostane jednu večer i odnese švelji rubin s njegova mača. Lastavić to nevoljko učini, ostane još jednu noć te odnese rubin švelji. Kad se vratio začudio se kako mu je odjednom toplije, a Sretni kraljević mu je rekao da je to od činjenja dobrog djela.Navečer se spremi za put zamišljajući Nil i lotosove cvjetove, no kraljević ga zaustavi još jednom molbom koju lastavić nije mogao ne ispuniti. Odnio je safir iz jednog kraljevićevog oka mladiću koji se na tavanu smrzavao i gladovao, što ga je spriječavalo da do kraja napiše dramu kojom bi zaradio. Iduće noći je isto ostao zbog dobrog djela, drugi safir pripao je maloj prodavačici šibica kojoj su sve šibice bile ispale. Bilo je sve hladnije i hladnije.Kako je sad bez safira kraljević bio slijep, lastavić ga zbog toga nije htio napustiti pa je provodio vrijeme pripovjedajući mu o ljepotama Egipta. Njihov plan je bio da lastavić prelijećući gradom zapazi gdje ima siromaštva i da potom, listić po listić, skida suho zlato s kraljevića i odnosi ga siromasima. Na kraju je kraljević ostao beživotan i siv, a lastavić je uginuo s prvim snijegom točno pod njegovim nogama.Već sljedeći dan je odlučeno je da je kip previše otrcan pa se treba rastaliti u nešto drugo. Kako se olovno kraljevićevo srce nije dalo rastaliti, iz talionice su ga bacili na hrpu smeća, točno pored mrtvog lastavića. Kada je Bog naložio anđelima da mu donesu dvije najvrjednije stvari iz tog grada, oni su se vratili s mrtvom pticom i olovnim srcem. Ptica će tako zauvijek pjevati u Rajskom vrtu, a Sretni kraljević će ju zauvijek slaviti.

Kraljević i prosjak, Mark Twain

Mark Twain

Mark Twain američki je književnik, autor glasovitih romana Pustolovine Toma Sawyera ( i Pustolovine Huckleberry Finna smještenih na obale rijeke Mississippi američkog Juga. Rođen je 30. studenog 1835. u Floridi. Njegovom pojavom u američkoj književnosti završava dominacija autora iz Nove Engleske. Već za života stječe međunarodnu slavu.Većina Twainovih najboljih djela napisana je tijekom 1870-ih i 1880-ih.  Roman "Kraljević i prosjak"  knjiga je za djecu fokusirana na zamjenu identiteta u tudorskoj Engleskoj. Pustolovine Huckleberryja Finna (1884.) nastavak su Toma Sawyera i općenito se smatra Twainovim najboljim djelom. Ovo djelo, između ostalog, daje čitatelju sliku života na rijeci Mississippi prije građanskog rata. Umro je 21. travnja 1910. u Reddingu.

Mjesto radnje:

• Engleska

Vrijeme radnje:

• 16. st.

Tema:

• život kraljevića i prosjaka (društveno stanje u ono vrijeme)

Likovi: 

• Tom Canty, Miles Hendon, kraljević Edward VI…

Kratki sadržaj:

Edward i Tom se rađaju istoga dana. Kraljević je željeno dijete i svi mu se vesele, ali Tom je došao na svijet neželjen. Nekoliko godina kasnije, Tom upoznaje kraljevića. Edwarda privlači život prosjaka i oni se mijenjaju za odjeću. Bili su veoma slični tako da čak ni najbliži nisu primjetili razliku. Tom u dvorcu pokušava glumiti kraljevića ali mu ne uspijeva, pa su svi mislili da je poludio. Istovremeno Edward prolazi sve ono što je nekada prolazio Tom. Često dobiva batine i nailazi na probleme. Sprijateljio se s bivšim zatvorenikom Milesom, koji ga je zavolio i štitio. Edwardje uporno ponavljao da je on kraljević no nitko mu nije vjerovao, pa čak niti Miles. Provodeći život među siromašnim ljudima shvatio je njihove probleme i uvidio nehumanost koja se nad njim provodila, zahvaljujući okrutnoj vladavini njegova oca Henrika VIII. Edward saznaje za to i dolazi na dan krunidbe, koju želi spriječiti. Uz pomoć Toma dokazuje da je on pravi kralj. Milesa imenuju grofom, a Toma njegovog štićenikom. Za vrijeme svog kratkog vladanja kralj Edward je promijenio zakone i vladao na dobrobit svoga naroda.

Analiza likova:

Tom Canty

Siromašan dječak prema kojem se svi loše obračaju. Veoma je pametan i plemenit. Snalažljiv i  inteligentan. Za vrijeme dok jebio kralj ukidao okrutne zakone koji su pogađali siromašne.

Edward tudor

Dobar, pravedan i inteligentan, veoma sličan Tomu. Razlika je u tome što je živio u kraljevskoj obitelji i  što je naučen na raskošan život. Vuće g aželja da živi životom prosjaka, no tad nailazi na jad i bjedu i odlučuje ukinuti zakone koje je njegovotac donio.

ANIMIRANI FILM